Igor Mandić – in memoriam

Detalji

Kreirano Srijeda, 16 Ožujak 2022 11:38

Objavljeno Srijeda, 16 Ožujak 2022 11:38

Filozofski fakultet u Rijeci, na inicijativu Odsjeka za kulturalne studije predložio je Sveučilištu u Rijeci da se Igoru Mandiću dodijeli počasni doktorat. Svečanom dodjelom povelje 22. siječnja 2019. godine Igor Mandić upisao se u Knjigu počasnih doktora Sveučilišta u Rijeci.

Kako je tom prilikom istaknula prof. dr. sc. Snježana Prijić Samaržija, rektorica Sveučilišta u Rijeci, to je „čin odavanja počasti vladavini neovisnoga uma nad uskogrudnim afektivnim radikalizmom“. Uz tekst prof. dr. sc. Nikole Petkovića, promotora na dodjeli povelje i inicijatora postupka dodjele doctor gradis honoris causa, Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci s ponosom se oprašta od dr. sc. Igora Mandića.  
 

13. ožujka 2022. preminuo je veliki intelektualac, Igor Mandić, književnik, književni i glazbeni kritičar, fenomenolog, gastrolog i gastronaut, polemičar, esejist, prevoditelj, urednik, feljtonist,  antologičar… i počasni doktor Sveučilišta u Rijeci, Igor Mandić.

Igor Mandić rodio se u Šibeniku 20. 11. 1939.  Nakon završene osnovne škole (školovanje je započeo u Šibeniku) 1958. maturirao je u splitskoj klasičnoj gimnaziji nakon čega nastavlja sa studijima na zagrebačkom Filozofskom fakultetu gdje 1963. diplomira komparativnu književnost.

Uza sav njegov rad kojemu je bespredmetno tražiti zajednički nazivnik i koji predstavlja jedinstven poduhvat u ne samo našoj kulturi, netom nakon njegova odlaska, sjetit ćemo se Mandićeva doprinosa kulturologiji. Njegovi su 'fenomenološki' ogledi, kritike, analize temelj za uspostavljanje discipline kulturalnih studija i to u bitnim segmentima koji su nedjeljivi s opsezima i dosezima kulturalnih studija kakve danas imamo na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci. Što se naše nacionalne kulture i akademske zajednice tiče, konkretan doprinos Igora Mandića kao kulturologa i fenomenologa kulture je neprocjenjiv.

Na tragu francuskih intelektualaca okupljenih oko časopisa Anali, ugledajući se i na autore poput R. Barthesa (posebno njegovog semiotičkog čitanja popularne kulture) te M. de Certeaua, Mandić je bio jedan od prvih suvremenih intelektualaca koji je promicao genealošku sliku vremena i kulture, kao i kulture-u-vremenu (F. Nietzsche) dopunjujuću je konceptima protupamćenja i protupovijesti (M. Foucault) i tako se poliperspektivizmom 'malih priča', suprotstavljao velikim narativima obligatorne i preskriptivne Povijesti. Upravo njegova vizura 'razlomljenog zrcala' eminentno je postmodernistički, kreativno-subverzivni zahvat koji je otvorio tada još na način današnjice neimenovan, ali nasušno potreban 'brisani prostor' razrahljenja disciplinarnosti disciplina—prostor nužan (i strateški i logistički, a napose sadržajno) najprije za najavu, a onda i za pojavu kulturologije (kultruralnih studija) kao akademske discipline.

Na javnoj i kulturnoj sceni Mandić se u jednom trenutku ističe kao beskompromisni polemičar koji svojim naglašeno radikaliziranim stajalištima 'uz dlaku', namjerno i svjesno provocira publiku. Cilj njegove 'borbe s vjetrenjačama' je dovesti u sumnju malograđanski ukus—propitati, razotkriti i razoriti hrvatske inačice 'filozofije palanke' koji, iako će nadživjeti ne samo Mandića nego i nas nikada nakon njegovih polemičkih uboda i udaraca neće biti isti kakvi su bili prije samotnoga ali argumentiranog i snažnog susreta s njime. Igor Mandić je kulturu izmještao iz središta nakon čega bi je vraćao, ali ne tamo gdje je ona u trenutku u kojemu ju je 'zatekao' bila, već tamo gdje bi trebala biti—najprije kulturi uzevši anamnezu, potom je dijagnosticirajući da bi je, bez obzira na oštrinu njegova pera i žestinu njegova glasa, dobrohotno liječio.

Za današnje je kulturalne studije esencijalno da se je Igor Mandić sustavno bavio različitim fenomenima masovne kulture – televizijom, gastronomijom, feminizmom, popularnom literaturom, ali i klasičnom glazbom tako eminentno postmodernistički ništeći i brišući granice između visoke, srednje i niske kulture i umjetnosti (ovo su samo neki od Mandićevih radova: Mysterium televisionis, 1972; Gola masa, 1973; Mitologija svakidašnjeg života, 1976; Od Bacha do Cagea, 1977; U sjeni ocvale glazbe, 1977; Književnost i medijska kultura, 1984; Što, zapravo, hoće te žene?, 1984; Principi krimića, 1985). Književne je pak kritike, publicirane u mnogim listovima i časopisima, objedinio u knjigama od kojih su važnije Uz dlaku (1970), 101 kratka kritika (1977), Romani krize (1996) i Književno (st)ratište (1998).
 
Igor Mandić je jednostavno rečeno: nacionalni proto-kulturolog! A to je jer je svojim stilom i sadržajem svojih napisa urušavajući mitove o njezinoj nedodirljivosti zapravo širio granice kanonizirane i okoštale bilo dijamanta bilo nacionalne mitomanije. Problematizirajući upravo masovne medije, gastronomiju, seksualnost i popularno-kulturne fenomene i prije nego što su postali tranzicijska i globalizacijska svakidašnjica, Mandić je još jednom pokazao i dokazao da je projekt otvaranja prostora za kulturalne studije kao (i našu) nacionalnu disciplinu za njega još od kasnih šezdesetih godina bio osviješten i predumišljen.
 
Upravo zbog toga, na prijedlog Odsjeka za kulturologiju našeg Fakulteta, Sveučilište u Rijeci, Igoru Mandiću je početkom 2019. dodijelilo počasni doktorat. Kako je prilikom dodjele istaknula rektorica riječkog Sveučilišta, prof. dr. sc. Snježana Prijić Samaržija, ta „dodjela počasnog doktorata bila je na najboljem tragu prosvjećenosti i prosvjetiteljstva o kojima su pisali humanisti poput Erazma Roterdamskog ili Immanuela Kanta.“ Ujedno je i „čin odavanja počasti vladavini neovisnoga uma nad uskogrudnim afektivnim radikalizmom“.
 
Nakon Igora Mandića odjednom je ostala gromada ponora koju, u to objektivno istinito vjerujemo, nitko neće nadomjestiti. Hvala mu na velikom doprinosu intelektualnoj zajednici.